dobar danobrt za poslovno savjetovanje

Kako pomoći njemu, a i sebi?

« Odrasli sin ne želi preuzeti odgovornost za sebe i odrasti

Psihoterapeut bi vam mogao pomoći da ustrajete u unošenju drastičnih promjena, izdržite vlastiti strah, naučite pomagati sinu bez da mu "otimate" odgovornost za samog sebe, nosite se s osjećajem krivnje, ljutnjom, naučite nove načine komuniciranja, osvijestite kako sinovljevi problemi utječu na odnos između vas i supruga, i kako ga je moguće sačuvati i njegovati u buri koja će (možda) uslijediti.

Poštovana Mr. Čorko-Meštrović, bila bih vam zahvalna za savjet i pomoć. Moj suprug i ja vise ne znamo kako se ponašati i što poduzeti sa 29-godišnjakom, sinom mog muža iz prvog braka, koji ne želi raditi (nalazili smo mu posao već nekoliko puta, i svaki put kad i pristane, radi nekoliko tjedana i prestane, odustane, bilo mirno, bilo kroz sukob s nadređenima). Živi s nama u zajedničkom kućanstvu, ali tako da uopće ne komunicira - uzima skuhani ručak i odlazi u svoju sobu, gdje po cijeli dan i noć igra igrice, gleda TV. Naime, problemi traju već poduze, složeni su i teško ih je opisati u jednom mailu, no, to je prvi korak s kojim bih željela nešto poduzeti. Moja uloga je prilično nezgodna, budući da nisam majka i da sam "došla" u kuću prije četiri godine, nemam svoju djecu. Znala sam, iz priča mog supruga, da njegov sin ima problema s alkoholom, ali čini mi se da je veći problem s ponašanjem. On očito može bez alkohola, već ga mjesecima ne konzumira, ali pusi marihuanu, za koju kaže da ga smiruje. Kad moj suprug ozbiljno razgovara s njim i daje mu do znanja da ne može vise tako, postaje agresivan, lupa vratima, inati se (na primjer, ne želi u šetnju sa psima). Kako mu pomoći? Kako pomoći sebi? Sada, kad pogledam ovo sto sam napisala, čini se kao da se samo radi o razmaženom derištu, no, to je teško živjeti i gledati. Ne želi komunicirati, ne želi izlaziti, ne želi ništa raditi, ne želi odseliti, preuzeti "odgovornost i odrasti"... Ne želi kod psihologa, psihijatra. Suprug i ja razmišljamo o prodaji kuće, i stavili smo mu to na znanje, napominjući mu da ćemo mu platiti i iznajmiti stan na šest mjeseci, a poslije se mora sam snalaziti - kad mu je moj suprug to rekao vozeći ga na jedan od prijašnjih poslova, otvorio je vrata iz automobila koji se kretao (!) i iskočio van... Možete li nam pomoći savjetom? Zahvalna, LJ

Premalo znam o sinu vašeg supruga, o obiteljskoj povijesti, i o njegovoj strani priče da bih mogla zaključiti zbog čega su prirodne potrebe čovjeka - da radi, stvara, sudjeluje, realizira svoje potencijale - kod njega do ove mjere blokirane. Za ovu vrstu problema idealna bi bila obiteljska psihoterapija koja uključuje sve članove obitelji (pitam se i što je s njegovom majkom). Naime, kada jedan član obitelji pokazuje ovako ozbiljne simptome, to je često rezultat komplicirane obiteljske dinamike. Katkad simptomi jednog člana obitelji mogu služiti tome da se zabrinuta obitelj drži na okupu, ili mogu skretati pažnju s nekog još težeg obiteljskog problema, ili se može raditi o pozivu upomoć nekom drugom članu obitelji, ili nešto sasvim deseto. Razumijevanje pravog uzroka problema može pomoći i njegovu rješavanju. No budući da sin odbija suradnju, to je trenutno teško dostižan cilj. Pa ipak, čak i ako on ne želi sudjelovati u potrazi za rješenjem, ruke vam nisu u potpunosti vezane.
 
Vaša pozicija "one koja je zadnja došla" vrlo je nepovoljna i teško ćete moći nešto učiniti bez podrške supruga. Ukoliko vi odlučite povući neke granice, vaš bi suprug to mogao doživjeti kao ucjenu i zahtjev da bira između vas i svog sina. Zato je od iznimne važnosti da vas dvoje zbijete redove u borbi s ovim problemom.

Obitelj funkcionira kao sistem. Mijenjajući jedan dio sistema, mijenja se cjelina. Pa tako promjena može krenuti i od vas i vašeg supruga. Jako podržavam ideju da se odselite, odnosno da sin odseli od vas. Jer kako sada stvari stoje, on se nema razloga ni truditi ni mijenjati. Osnovne potrebe su mu zadovoljene. Ručak je skuhan, krov je nad glavom. A potrebe višeg reda (za uspjehom, stvaranjem, kreativnošću, priznanjem, ostvarivanjem vlastitih potencijala) uspješno izbjegava uljuljkan u oblaku marihuane, hipnotizirajući se televizijom i igricama. Kontakt sa stvarnim svijetom (npr. u obliku odlaska na posao) vjerojatno mu je bolan.

Ovo je samo pretpostavka, no zamislite kako je to suočiti se s realitetom svojih godina, vlastitim neuspjehom i uspješnijim vršnjacima, zahtjevnim zadacima i autoritetima te svim mogućim problemima odraslih ljudi. Ne čudi me što ostavlja poslove koje ste mu vi našli. On ih nije niti tražio niti želio. Nije uložio trud da bi ih dobio. Tražeći posao umjesto njega, poslali ste mu poruku da je to "vaša briga", nešto o čemu vi vodite računa. On se ponaša u skladu s tim. Ne doživljava to kao nešto svoje. Dapače, bojkotira vaša nastojanja. Međutim, kada bi njegova egzistencija bila dovedena u pitanje, ne bi li to konačno bio razlog za ulaganje truda? Čini se da mu je tema prodaje kuće uspjela itekako zatresti tlo pod nogama. Vašu ponudu da mu 6 mjeseci plaćate stan smatram vrlo velikodušnom. Ta njegovi vršnjaci već uzdržavaju vlastitu djecu, a mnogi i financijski pomažu roditeljima. Mislim da imate apsolutno pravo, a i da je krajnje vrijeme da ga pustite da pliva sam. Kako će inače naučiti? Ono što će biti strašno je to što će se na početku činiti da će se utopiti. Izdržati taj trenutak za svakog je roditelja najveći izazov.

Njegovo iskakanje iz auta upravo je zastrašujuć primjer emocionalne ucjene i dokaz njegovog silnog straha. Na žalost, bojim se da možete očekivati još sličnih ispada. Upravo zbog toga savjetujem vam da, umjesto sinu, pomoć i podršku osigurate sebi i suprugu. Psihoterapeut bi vam mogao pomoći da ustrajete u unošenju drastičnih promjena, izdržite vlastiti strah, naučite pomagati sinu bez da mu "otimate" odgovornost za samog sebe, nosite se s osjećajem krivnje, ljutnjom, naučite nove načine komuniciranja, osvijestite kako sinovljevi problemi utječu na odnos između vas i supruga, i kako ga je moguće sačuvati i njegovati u buri koja će (možda) uslijediti.