dobar danobrt za poslovno savjetovanje

On želi da to prihvatim

« Mora li se moj muž udaljiti od druge žene da vrati izgubljeno povjerenje

Svatko ima pravo birati svoju sudbinu i ljude s kojima će dijeliti život. Svatko ima pravo izabrati pod kojim uvjetima će to biti – na što želi i može pristati, a na što ne. Jedino što posjedujemo i čime upravljamo smo mi sami.

Nalazim se u teškoj krizi i depresiji koja traje već dvije godine. Razlog tome je emotivnna veza mog supruga i mlade kolegice s posla. Priznao je puno pogrešaka koje je učinio da do toga dođe. Oprostila sam mu jer ga još uvijek jako volim, a i on mene. (tako tvrdi) Zatražila sam od njega da prekine svaki razgovor s njom. Držao se dogovora neko vrijeme, ali je istovremeno bio vrlo razdražljiv i neugodan prema meni. Jučer sam ga nenajavljeno posjetila u uredu i zatekla ih u razgovoru. Lagao je da nisu ništa razgovarali, da bi kasnije ipak priznao da su vodili samo poslovni razgovor. (nisu iste struke) Rekao mi je da ubuduće ne želi odustati od razgovora sa njom i da to moram prihvatiti. Uporno tvrdi da me voli i da nema ništa sa njom. Ne mogu tako dalje. Molim Vas da mi odgovorite bili se morao udaljiti od nje i prekinuti svaku komunikaciju. Napominjem da to nikad nisam tražila od njega i imao je potponu slobodu kretanja i druženja sa prijateljima i kolegama i kolegicama na raznim zabavama. Po prirodi je izuzetno ljubomorna i posesivna osoba. Uvijek sam imala problema sa njim oko svojih izlazaka, iako bi popustio znao je doći i tražiti me. Imam 40 godina i još uvijek dobro izgledam. Ljudi me doživljavaju kao vrlo zgodnu ženu; imam puno udvarača, ali mi to ne znači ništa, čak mi pomalo i smeta, ne trebaju mi komplimenti , svjesna sam svoga izgleda. Želim samo miran život u svojoj obitelji uz svoga supruga i dvoje djece, želim život kojeg sam imala prije nje. Živimo odlično, imamo sve; nemamo financijskih problema, imamo mnogo prijatelja s kojima se redovito družimo. Vesele smo naravi oboje, možda malo previše emotivni i nesigurni. Kažem nesigurni jer je suprug uvijek kod mene namjerno izazivao ljubomoru; kako on kaže da bi me zadržao jer se bojao da će me izgubiti jer sam zgodna. Gdje je sada nestala ta ljubomora, zašto sada želi da nesmetano izlazim, ako mu je to uvijek smetalo, a sam se nikada nije htio odreći svojih izlazaka i redovito je dolazio kući kasno u noći. Mislim da se je iskreno zaljubio iako on to opovrgava i tvrdi da samo mene voli i da me ne želi izgubiti. Još jednom:ne mora li se odmah udaljiti od nje da vrati moje izgubljeno povjerenje? Napominjem da sam sada nakon dvije godine još više uzrujana; teško funkcioniram, na poslu među prijateljima, svakodnevno plačem i ne mogu više tako.

U mom poimanju svijeta i međuljudskih odnosa stvar stoji ovako: nitko nikoga ne posjeduje. Niti muževi žene, niti žene muževe, čak niti nakon što jedno drugom u ženidbenim zavjetima obećaju vječnu vjernost. Svatko ima pravo birati svoju sudbinu i ljude s kojima će dijeliti život. Svatko ima pravo izabrati pod kojim uvjetima će to biti – na što želi i može pristati, a na što ne. Jedino što posjedujemo i čime upravljamo smo mi sami. Svatko je svoj gospodar.

Dopustite mi da se poslužim metaforom koja možda nije najsretnija, ali mi omogućuje da ilustriram ovu ideju o vlasništvu i pravima.

Zamislite da godinama ljetujete na istom mjestu i iznajmljujete apartman istog vlasnika. Volite to mjesto. Plaža je blizu i pogodna za djecu, svi vaši prijatelji i roditelji ljetuju u blizini, djeca imaju svoje društvo. Za to vas mjesto vežu divne uspomene, a možda si ni ne možete priuštiti da idete negdje drugdje.

I onda, jedne godine, vlasnik odluči “vaš” apartman pregraditi i polovinu iznajmiti nekome drugome. Tako će mu se zarada udvostručiti. Naravno, stalo mu je do toga da vi ostanete i uvjerava vas koliko ste mu važan i drag gost. Međutim, polovica apartmana premala je za vaše potrebe i navike i ne želite dijeliti apartman s nikakvim novim gostima. A ne želite niti ljetovati negdje drugdje. Želite ljetovati baš ovdje, gdje ste navikli i gdje vam je dobro. Želite se vratiti na staro. Uostalom, smatrate da ste svojom vjernošću zaslužili to pravo. No radovi su već izvršeni, a vlasnik ne pokazuju volju da sada išta mijenja. Doživjeli ste veliku nepravdu. Iznevjerio vas je.

Pitate me: “Zar ne da vlasnik nema pravo to učiniti? Zar ne da hitno treba vratiti stvar u početno stanje, a vama se ispričati zbog neugodnosti?”

Sa svom sviješću o tome koliko je vama zbog toga teško i koliko patite, moj odgovor je ne. Vlasnik sa svojim apartmanom može činiti što god želi. Vi ćete birati jesu li vam stare uspomene i razne druge prednosti “ovog mjesta” vrijedne ove nove cijene. Ili ćete otići. A on će birati vrijedi li izgubiti starog gosta za ovog novog. Ti izbori su vaše pravo.

Vaša vas neodlučnost i nemogućnost da izaberete i podnesete posljedice svog izbora drži u stanju krize i depresije. Nasreća je što za vas ne postoji izbor u kojem ne biste ništa izgubili. Ili ćete izgubiti “svoje omiljeno mjesto” ili “pola apartmana” i vlastito dostojanstvo. No jednom kad odlučite, moći ćete za izgubljenim početi tugovati, a tugovanje je proces koji ima kraj. Nakon toga bit ćete slobodni započeti novi život.