dobar danobrt za poslovno savjetovanje

Uvijek me mučilo što je to s njim

« Otac nas čitav život psihički uništava

Vaš otac najvjerojatnije ima poremećaj ličnosti, a prema opisu koji dajete, rekla bih da se radi o narcističnom poremećaju ličnosti. Većina zlostavljane djece (bilo emocionalno, bilo fizički) žrtve su roditelja s ovakvim poremećajima.

Riječ je o mome ocu (70 godina). Uvijek me mučilo što je to s njim, a čitav život nas sve pomalo psihički uništava. Radi se o sljedećem: u svemu vidi negativan ishod, u svemu vidi nepravdu, čitav život se žali da se napatio više od drugih iako je bio "bolji" i "pametniji", stalno razmišlja o smrti, stalno priča o sebi (čak kad nama postavi pitanje to je samo uvod u njegove duge monologe obično o događajima u kojima je ispao bolji i pametniji od drugih).Voli ponižavati druge (to nam je činio odmalena), pri čemu je vrlo okrutan, znao nas je fizički kažnjavati vrlo okrutno, remenom, zbog sitnica. Morali smo šutjeti kad bi on to naredio, sve u kući se događalo samo uz njegovo dopuštenje. Sada radi to isto, ali nas ucjenjuje svojim bolestima, ako nije po njegovom. Znao je imati užasne napade kada nas je sve optuživao bez vidljivog razloga i onda danima nije s nama razgovarao. Sada se uvrijedi za svaku sitnicu. Žao mi ga je (kao mala vrlo sam ga se bojala, bio je to gotovo "smrtni" strah), ali ga i mrzim. No to mu ne mogu reći jer je bolestan, a ne mogu ga podnijeti dulje od dvije minute. Kako razgovarati s tim čovjekom, kako mu pomoći da bar malo bude optimističniji, tako da ga možemo svi mi lakše podnositi? Što je to s njim?

Vaš je otac egocentrična osoba, vođena isključivo vlastitim interesima. Za sebe vjeruje da mu pripadaju određena prava i da zaslužuje više od drugih. Ljut je na "zločesti" svijet koji to ne prepoznaje. U sebi je duboko nesiguran, a vlastitu vrijednost uspijeva istaknuti jedino na račun drugih - pokušava dominirati tako što druge ponižava ili se prema njima okrutno odnosi. Sa svojom se ljutnjom ne zna nositi na konstruktivan i civiliziran način nego zlostavlja druge da bi se ispuhao. Sklon je raznim oblicima agresivnosti - aktivnim (udaranje remenom) ili pasivnim (vrijeđanje za svaku sitnicu, ne razgovaranje, durenje). Vaš otac najvjerojatnije ima poremećaj ličnosti, a prema opisu koji dajete, rekla bih da se radi o narcističnom poremećaju ličnosti. Većina zlostavljane djece (bilo emocionalno, bilo fizički) žrtve su roditelja s ovakvim poremećajima.

Narcistični ljudi ovisni su o idealnoj slici samih sebe. Nastoje istaknuti svoje zasluge i veličinu i osjećaju da im svijet puno toga duguje. No ta je slika napuhana, prazna i lažna, i duboko u sebi svaki narcis sluti (a ponekad je i okrutno suočen) sa strašnim osjećajem praznine i bezvrijednosti. Izbjegavajući taj stravičan osjećaj, on čini okrutne stvari prema svima oko sebe kako bi se izdigao iz tog bezdana i osjećao bolje. Nadmoćnije.

Međutim, njegova je misija osuđena na propast (jer, ruku na srce, on se ima malo čime ponositi), a njegova depresija, patnja i osjećaj nepravde realnost su s kojom se sada suočava. Sada je već i star, njegova mu se nemoć i kroz bolest smije u lice. A nikada nije naučio biti ranjiv i slab. Ljut je. Strašno je ljut i nesretan. I sve je oko njega negativno. To je njegova realnost.

S druge strane, vi ste puno propatili uz ovakvog oca. A niste ni krivi ni odgovorni za njegov poremećaj. Sigurna sam da ste poduzimali sve što ste znali i umjeli da biste amortizirali njegov toksični utjecaj na život vaše obitelji. I ništa nije pomagalo. Ovakvi su poremećaji izrazito tvrdokorni. Da bi se narcis "izliječio" trebao bi najprije postati spreman prigrliti vlastitu slabost, ranjivost i prazninu, a to je upravo ono čega se najviše boji. Vaš otac ima puno godina, njegove su navike zasigurno tvrdo "zacementirane" i slutim da od njega više ne možete očekivati značajnije promjene. Tužno je to. Mogu suosjećati i s njegovim tužnim životom.

No u prvom redu suosjećam s vama, jer vi ste ovdje žrtva. A mislim da više ne morate biti.
Možda je on agresivniji, ali više ni po čemu nije jači od vas, niti da je na njemu da odlučuje o vašem životu. Ne morate biti agresivni da se ne biste s njim složili i da biste radili onako kako vam nalažu vaša pravila, želje i savjest. Možda mu ne možete i ne trebate reći da ga mrzite, ali možete poštovati svoje osjećaje zamjeranja, ljutnje, mržnje i straha i ne tjerati sebe da ga podnosite dulje od dvije minute. Dovoljno ste ga dugo podnosili.

Savjetovala bih vam da napustite pomaganje njemu i posvetite se tome da pomognete sebi. Prihvatite tužnu činjenicu da imate ovakvog oca. Da je on naprosto takav. Odtugujte je. Rastužite se nad samom sobom, a zatim si čestitajte na otpornosti, hrabrosti, na tome što ste unatoč svemu (ili upravo zbog toga) izrasli u osobu koja ste danas.

Niste imali oca koji bi bio vaš dobri učitelj i zaštitnik. No danas ste odrasla, iskusna žena, i možete postati sami sebi sve ono što vam je od njega nedostajalo. Sjetite se da negdje u vama čuči jedna tužna zlostavljana djevojčica kojoj je trebala pomoć i zaštita odrasle, iskusne i dobronamjerne osobe - žene koja ste vi sada. Branite je, sačuvajte je, ne prinosite je više svom ocu kao žrtvu. Možda vam njegova dijagnoza može pomoći da razumijete zašto se on ovako ponaša i da njegovu agresivnost shvaćate manje osobno, no nemojte je više niti trenutka podnositi. Počnite dobro brinuti o sebi. Postavite granice u odnosu prema njemu, ne dopustite mu da bude agresivan prema vama, ignorirajte ga, fizički se udaljite, ne tjerajte se da za njega radite nešto što ne želite samo zato što vam je otac. To vrijedi samo za očeve koji su se zaslužili tako zvati.