dobar danobrt za poslovno savjetovanje

Mislim da želi skrenuti pažnju na sebe

« Stariji sin je agresivan prema mlađem

Ljubomora koju iskazuje potpuno je normalna, a kako će je naučiti iskazivati i s njome se nositi u velikoj mjeri ovisi o vama. Vaše su reakcije i odgojne metode sada ključne za njegov daljnji uspješan razvoj.

Imam sina prvašića, 7,5 godina, koji je pametan, živ ali i izluđujuće ljubomoran. Bar mislim da je samo to. Ukratko, mlađeg brata od nepune 2 godine sve više i više maltretira, nijednu svoju stvar ne da ni da dirne, viče na njega, gura ga, podapinje nogu kad ovaj trči, kaže kao "nogometaši", govori mu tupane, glupane...na sva upozorenja, kazne i zabrane praktički ne reagira, jer kako kaže boji se samo mene, jer ga ja nekad udarim po guzi kad pretjera, a mame, bake i djeda ne. Znam da to nije metoda ali više ne znam šta napraviti. Npr. večeras kroz priču kaže mlađem bratu da ga mrzi i da ima glavu kao đavo (inače je presladak, kao i stariji), da bi poslije meni nakon moje reakcije plakao i kazao da on brata voli, ali to se ponavlja iz dana u dan i mislim da je sve intenzivnije kako odrastaju. U školi je odličan, pametan je, ali kao da je previše nestašan i nepromišljen, poslije uvijek zna da je pogriješio, ali za 10 minuta opet isto. Bake i djede su dosta popustljivi, supruga ga kazni, ali jedino stvarno reagira na moju kaznu, jer sam najveći autoritet. Pa mu ostali znaju kazat, nazvat ću tatu ako budeš zločest, što isto nije u redu. Nije on agresivan, ali ponaša se prema bratu kao da je njegov vršnjak, i mislim da želi skrenuti pažnju na sebe. Inače trenira judo, s prijateljima se igra dosta, vole ga, zovu ga van...prema bakama i djedama isto zna kazati neću ili dosadni ste, mami isto. Jedno meni to nikada ne kaže. Mlađi brat je isto počeo govoriti, glupane, tupane...čuo od brata. Oduvijek je htio sve napraviti sam, što se tiče vrtića i škole, a ako nešto ne zna ili nije lijepo, naljuti se, iskida i ne želi pomoć. Ne znam ima li problem, ali moram naglasiti da je bio jedinac 6 godina i uvijek bi mu se sve priuštilo, pa možda i ono što ne bi i kada ne bi trebalo. Ali više-manje to ima i sada, a bratu se ne kupuje puno, jer koristi njegove igračke, na što se ovaj izrazito ljuti. Zabrane i kazne poštuje, svjestan je krivnje. Recimo zabrani mu se Playstation, inače ne igra agresivne igre, nego nogomet, utrke...zabrani mu se dva-tri treninga judo-a ili dva dana vani i sl. To poštuje i ne buni se, kad je kažnjen poslije zna pitati jesam li danas bio dobar. Vidno mu bude žao. Recimo u velikom društvu, ako je poznato, pravi se važan,što sve zna i može, ako je nepoznato bude sramežljiv, na pitanja ponekad pogne glavu i sramežljivo odgovara ako ne zna osobe, primjerice u liftu, dućanu... mislim da je to sve normalno, osim te ljubomore i ponašanja prema bratu. Nekad ga grli i ljubi, prilično rijetko, a onda viče na njega kao da mu ide na živce i ništa svoje mu ne da, kaže on će to razbit, ili kaže: "On meni govori glupane, pa ću i ja njemu."

Tipična priča koja pomaže razmijeti ljubomoru između braće kaže: Zamislite si da vam vaša supruga dovede u kuću još jednog muškarca i da vam saopći: “Od sada će on živjeti s nama, ali samo da znaš da ja tebe i dalje volim. Baš jednako kao i njega. Zar ne da je predivan? I ti ga trebaš voljeti! Super će vam biti! Možete zajedno na pecanje!”
Što mislite? Biste li mu dali da dira vaše stvari, grlili ga i izjavljivali mu ljubav? Ili biste mu u svakoj prilici podmetali nogu, vikali da je tupan i mislili da izgleda kao đavo? Evolucijska nas psihologija uči da ljubav prema braći nije urođena i da je potpuno shvatljivo da nam smetaju oni koji troše naše resurse. Ljubav prema braći se uči.

Vaš je sin dugo živio u udobnosti nepodijeljene pažnje mame, tate, djedova i baka, sve dok se na njegovom teritoriju nije pojavio mali uljez i počeo mu stvarati osjećaj ugroženosti. Lako je moguće da mu se konstatno čini da njegov mali brat prolazi bolje od njega. Dok on mora u školu (što je samo po sebi stresna promjena za dijete), mali se doma igra s njegovim omiljenim odraslim osobama i s njegovim igračkama, a od njega se očekuje da sve to mirno gleda, bude dobar đak i dobar brat i svu tu frustraciju mirno podnese. Dob mlađeg brata također ne pomaže situaciji jer djeca oko druge godine također ulaze u jednu tvrdoglavu fazu borbe za vlastita prava i samostalnost, pa je sva prilika da se međusobno sukobe.

Konzultirala sam se s kolegicom, dječjom psihologinjom Ivom Grgičević iz Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež i ona smatra da samokritičnost vašeg sina, reagiranje na kazne, osjećaj krivnje, vršnjački odnosi i uspjeh u školi govore u prilog tome da vaš sin ima zdravu mentalnu osnovu i da nema sumnje na ikakvu dublju psihopatologiju. Ljubomora koju iskazuje potpuno je normalna, a kako će je naučiti iskazivati i s njome se nositi u velikoj mjeri ovisi o vama. Vaše su reakcije i odgojne metode sada ključne za njegov daljnji uspješan razvoj. Nekoliko je stvari koje možete učiniti.

Pomozite mu da pronađe adekvatnije načine za izražavanje svoje ljutnje. Kada svog brata počne nazivati pogrdnim imenima, pomozite mu tako što ćete umjesto njega verbalizirati njegove osjećaje. Recite mu: “Vidim da si ljut.” A zatim ga podučite kako da se s tim osjećajima nosi. Roditelji obično griješe u tome što djeci zadaju apstraktna očekivanja tipa: “moraš biti dobar”, “ne smiješ govoriti to i to”, “moraš voljeti brata”, a za um jednog sedmogodišnjaka to su nedostatne informacije. Što to znači? Što točno on treba činiti? A da se ne negiraju njegovi osjećaji?

Možete pokušati sljedeće. Kada idući put bude kažnjen jer je bio agresivan prema bratu, pitajte ga zna li u čemu je pogriješio. Vjerojatno će vam znati reći. No pitajte ga što bi idući put napravio u istoj toj situaciji, kad se naljuti jer mu je ovaj dirao igračku? Vjerojatno će vam odgovoriti da ga ne bi smio gurnuti i sl. No što je ono što bi smio? I trebao? Da ispuše svoju ljutnju, a da pritom ne povrijedi niti brata niti imovinu? E, to je je pitanje već i odraslima teško. Pisala sam o dječjoj ljutnji u odgovoru na pitanje “Agresivni dvogodišnjak” pa možete to malo detaljnije proučiti. Ukratko, možete ga podučiti kako da se ispuše na neke druge načine npr. na jastucima, trganju novina, crtanju brata s raznim detaljima pa onda gužvanju tog crteža, kroz trčanje, čučnjeve i sl.

Nadalje, pokušajte regulirati njegovu ljutnju tako što ćete regulirati pravednost u odnosu njega i brata. Ako stariji sin još uvijek doživljava igračke kao svoj teritorij i još ih nije spreman baciti ili dati, bolje je da mlađi sin dobije svoje igračke. Osim toga, svako dijete ima pravo na neku količinu vremena sa svojim roditeljem koja će biti isključivo njegova, koju ne mora dijeliti. Neka to bude makar pola sata prava na mamu ili tatu, u kojem svako dijete može samo odabrati što želi raditi. Osim toga, zgodno bi bilo uključiti starijeg sina u brigu za malenoga. On može biti njegov zaštitnik, čuvar ili uzor. Važno je samo da se ne osjeća manje vrijednim. Jer sada, dok je etiketiran kao “zločest prema bratu”, još je veća šansa za takvo što.

Dodatni problem, čini mi se, stvaraju neusklađeni stilovi odgoja raznih ljudi koji su uključeni u ovaj proces. Razmislite o tome da organizirate obiteljski sastanak u kojem biste se bavili definiranjem stila odgoja, pravila i kazni kojih biste se onda svi pridržavali. Kažem sastanak, jer bi to okupljanje trebalo imati ozbiljniju notu od usputnih komentara i kritika na račun tuđih odgojnih metoda. Jako je važno da svi razumiju važnost ovakvog dogovora i posljedica pridržavanja odnosno nepridržavanja koje bi za vašeg voljenog sina/unuka one mogle imati. To što vaš sin ne reagira na kazne ostalih članova obitelji lako može imati veze s njihovom nedostatnom odlučnosti da kazne primjenjuju dosljedno i da nakon upozorenja zaista i reagiraju. Svaki puta kada zbog njegovih suza ili drugih reakcija neko nepoželjno ponašanje prođe nezapaženo ili nekažnjeno – na taj ste mu način učvrstili istu reakciju i za iduću sličnu situaciju. Osobe koje se lako pokolebaju, same sebi oduzimaju kredibilitet i na taj način dugoročno rade puno veću štetu. Fizička kazna je, s druge strane, opasna utoliko što će vaš sin biti poučen vašim primjerom. Kada se nađe u situaciji koja ga frustrira; kada, poput vas, neće znati što drugo učiniti, također će fizičku agresiju smatrati opravdanim načinom rješavanja problema, a to je upravo model koji želite izbjeći.

Da biste se s ovim problemom uspješno iznijeli na kraj, trebat će vam dogovor, dosljednost, razumijevanje njegovih osjećaja, i puno strpljenja i ljubavi.

O nekim sam stvarima već pisala u tekstovima: “Agresivni dvogodišnjak”; “Bratska ljubomora” i “Kažnjavanje djece”.

Preporučam vam i dobru knjigu "1-2-3-USPJEH: Učinkovita disciplina za djecu od 2 do 12 godina" autora Thomasa W. Phelana.