dobar danobrt za poslovno savjetovanje

Nervozna sam i bezvoljna

« Treba mi promjena

Ne poduzimajući nikakve akcije, maksimalno smanjujete mogućnost da za sebe kreirate život kakav želite.

Molim za savjet. Imam 28 godina, već nekoliko godina radim u manjem gradu, nemam prilike za napredovanje, imam malu plaću. Roditelji imaju jako mala primanja, tako da im financijski pomažem, jer još uvijek živim s njima, iako nisam baš previše vezana za njih. Kako vrijeme prolazi, sve više i više sam nezadovoljna cjelokupnom situacijom. Najviše sam ljuta na njih, jer "nisu osigurali" moju budućnost ili barem početak samostalnog života. Otac dok je radio imao je solidnu plaću, ali kako bi ja rekla "cijeli život je propio". Sada u ovakvoj situaciji, državi, jedva spajamo kraj s krajem. Pomalo zavidim prijateljima koji žive sami i imaju obitelj, nešto su stvorili svoje. Ja imam osjećaj da se nikada neću maknuti s ove točke gdje se sada nalazim, ne vidim kako dalje. U mom životu postoje dva muškarca. Jedan živi u mom gradu, u sličnoj je situaciji kao i ja, davno smo bili cura i dečko, sada samo prijatelji. S njim mogu satima razgovarati, uz njega osjećam neku sigurnost, opuštenost, koju kod nikoga nisam osjećala, a to je vjerojatno jer ga poznajem dugo. Drugi živi u Zagrebu, viđamo se nekoliko mjeseci, ali daljina čini svoje i nekako "ishlapi" ako se dugo ne vidimo. S njim mi je jako zabavno, "pokreće me" na neki način, inspirira i zavoljela sam ga. Ali ne razgovaramo o ozbiljnijim temama. sjedimo na kavi i šutimo. Moja dvojba je, a što me muči već duže vrijeme, da li da ostanem ovdje u svom gradu, gdje patim zbog posla, nesređene obitelji i manjka financija ili da pobjegnem, i pokušam sve ispočetka u Zagrebu (čak mi se ukazala prilika za rad u inozemstvu), sa drugim muškarcem za kojeg nisam sigurna da bi nas dvoje kao par uspjeli, iako svaki put kad smo zajedno super funkcioniramo, sve se dogovorimo. Određenih dana u mjesecu me to jako muči, sve više i više, jer vrijeme prolazi, nisam više ni tako jako mlada, strah me, počinjem imati zdravstvenih problema (lupanje srca), zadnjih dana se budim po noći, nervozna sam, bezvoljna. Znam da mi treba neka promjena, ali nisam sigurna kakva?

Još malo ovakvog života i prijeti vam depresija. Vaše se tijelo već počelo buniti. Zapetljani u zamjeranje roditeljima, već godinama sjedite u čekaonici života i ništa ne poduzimate. A vaše vam tijelo govori da to više ne može podnijeti. Srce vam se uzlupalo, nervozni ste. Spremni ste za pokret.

Vaši vam roditelji nisu ništa osigurali. Sada je opasnost da vi ponovite istu grešku i sami sebi učinite istu stvar. Ne poduzimajući nikakve akcije, maksimalno smanjujete mogućnost da za sebe kreirate život kakav želite.

Pišete o muškarcima u vašem životu, no ne razumijem kako su oni povezani s vašom dilemom. Mislite li da morate odabrati jednog od njih? I da će to onda odrediti i ostale stvari u vašem životu? Vidite li svoju budućnost samo uz jednog od njih (ili bilo koga)? Vjerujete da će vam jedan od njih (samo ako dobro izaberete) donijeti sreću? Možda ne možete zamisliti samostalan život? Osobno, smatram da je veća šansa da (ukoliko sada nekoga izaberete) ta priča završi isto kao i ova s vašim roditeljima: Da s na kraju s jednim od njih živite, iako niste previše vezani uz njega, i da financijski doprinosite toj zajednici osjećajući se jednako nesretno kao i sada.

Da, slažem se da vam je potrebna promjena. I to ona ključna, u vama samima. Trebate uzeti odgovornost za vlastiti život u vlastite ruke. Pustite roditelje i muškarce.

Želite veću plaću, mogućnost napredovanja, veliki grad? Krenite! U Zagreb, u inozemstvo, kamo vas srce vuče i gdje vam se ukažu prilike. Nikako se ne useljavajte muškarcu. Radije nađite tri cimerice kako bi vam troškovi bili što niži, a s njim se viđajte u slobodno vrijeme - između traženja uzbudljivog posla, novih prijatelja i otkrivanja svojih istinskih interesa i talenata. S vremenom ćete otkriti kuda ta veza vodi.

Da biste bili sretni u paru (štoviše, u životu!), najprije trebate pronaći i izgraditi sebe. Sada je vrijeme je za poduzetnost, samostalnost i rizik. Uopće ne mislim da je to lako i jednostavno, no alternativa je, po mom mišljenju, puno gora. Odlazak nije bijeg. To je putovanje, životni put. Kukanje i nepoduzimanje su bijeg. Skrivanje od bilo kakvih rizika, odgovornosti i življenja punim plućima.

Stoga prestanite čekati i tražiti nekoga da vas spasi. Napravite prvi korak, a zatim sljedeći. I pred vama će se otvoriti čitav svijet mogućnosti.