dobar danobrt za poslovno savjetovanje

Kako da joj priđem?

« Zatvorena kći ima psihosomatske tegobe

Zamislite da je ona školjka. Ako nasluti novu opasnost samo će se još više stisnuti. Otvorit će se onda kada se osjeti sigurnom. Dajte joj do znanja da ste tu i spremni pomoći kada god to poželi. Prihvaćajte, razumijte.

Moja 19-godišnja kći, vrlo tankoćutna vodenjakinja, savjesna i marljiva, ima gastroenteroloških problema i alergiju na gotovo svu hranu i dišne alergene... Studentica je prve godine i već dvije godine (prošlogodišnja matura)izložena je iznimnim psihofizičkim naporima. Unatoč svim vrstama pretraga nismo uspjeli pronaći konkretan uzrok neravnoteži i lošem stanju pa tako ni djelotvornu pomoć. Najveći je problem što nije sklona razgovoru ni s najbližima, a s psihologom nikako. Kako da joj priđemo da se počne otvarati i olakša poteškoće koje su očito psihosomatske prirode? Hvala.

Vaša kći ne želi razgovarati ni s najbližima, a kamoli s psihologom. Imamo jako malo informacija o tome što se u njoj događa. No njezini simptomi također pričaju neku priču. Zbrojite dva i dva:

Njezino tijelo odbija hranu.
Njezino tijelo reagira već i na sam zrak.
Zatvorena je. Odbija vas, psihologe, ljude.
Čini se da na sve moguće načine pokušava sačuvati ranjivu unutrašnjost. Previše joj je vanjskih utjecaja. Brani se. Od čega, pitanje je.

Kažete da je tankoćutna. Vjerojatno su njezine emocije snažne, i dovoljni su mali poticaji izvana, a da se u njoj stvori pravi vrtlog. To može biti i jako neugodno. Treba joj zaštita. Zatvaranjem se štiti. Ne dirajte joj u to.

Već je dvije godine pod snažnim pritiskom. Savjesna je i marljiva. To su hvale vrijedne osobine, no često se radi o internaliziranim očekivanjima okoline. U prijevodu: vjerojatno ste je učili ovim vrijednostima, a ona ih je s lakoćom nekad davno usvojila. Sada djeluju u njoj i bez vanjskih poticaja. Njezine su. Takve internalizirane upute, često znaju u glavi vrtjeti stalno istu pjesmu, u kojoj svaki stih počinje s "Moram". Moram ovo, moram ono. Tako i pritisak postoji u njoj samoj, čak i kada biste ukinuli sve vanjske utjecaje. A ukoliko se vanjski i unutarnji pritisci zbrajaju - možete zamisliti što to čini tankoćutnoj osobi. Da, vjerujem da su njezini simptomi psihosomatske prirode. Da bi ih se riješila, trebala bi naučiti na adekvatnije i direktnije načine čuvati vlastite granice. Psihoterapija bi joj u tome mogla pomoći, onda kada ona bude spremna.

Lako je moguće da ste i vi dio problema. Ovo nije niti optužba niti osuda. Jednostavno je činjenica da naši roditelji imaju veliki utjecaj na naše živote i način na koji poimamo svijet. A svaka naša vrlina ima i drugu stranu medalje i za nju plaćamo neku cijenu. Ako se vaša kći jednom i odluči za terapiju, sigurno će razmatrati vaš odnos i utjecaj na to kakva je postala. Možda je ovo tema za obiteljsku terapiju. Katkad jedan član obitelji razvije simptom koji govori o obiteljskom problemu koji nadilazi njega samoga. U svakom slučaju, jedna od ideja je da vi budete ta osoba koja će potražiti terapeuta i s njim pokušati razumjeti što se ovdje događa. Možete razmotriti koji je vaš doprinos ovoj situaciji i pokušati neke dosadašnje obrasce ponašanja izmijeniti. Kada je jedan član obitelji slab, netko drugi može unijeti novu količinu zdravlja u obiteljski sistem.

No možda je zapravo potrebno da počnete činiti manje, a ne više. U svakom slučaju, nemojte joj pokušavati prići pod svaku cijenu, niti je na silu otvoriti. Zamislite da je ona školjka. Ako nasluti novu opasnost samo će se još više stisnuti. Otvorit će se onda kada se osjeti sigurnom. Zato vi budite more. Prirodni, ugodni okoliš. Dajte joj do znanja da ste tu i spremni pomoći kada god to poželi. Prihvaćajte, razumijte. Ne zahtijevajte, ne očekujte. Ne postavljajte previše pitanja. Pokušajte čak i svoj pogled skrenuti s nje, a pažnju usmjeriti na neke druge vama važne stvari. More ne čini ništa samo zato da bi djelovalo na školjku, more samo postoji i usput je miluje.