dobar danobrt za poslovno savjetovanje

Kako da počnem uživati?

« Ako moja mama alkoholičarka nije sretna, ne mogu biti ni ja

Vaša sreća ovisi o sreći vaših roditelja. Osjećate krivnju kada se smijete i zabavljate. Ako oni nisu dobro, ne smijete biti niti vi. Između vas i vaših roditelja ne postoje granice, a one su nužne za mentalno zdravlje i kvalitetan život. Prevelika vezanost glavni je uzrok vaše patnje.

Imam 26 godina, udata sam i imam curicu od 6 godina. Pobjedila sam anoreksiju i mnoge nedaće koje su me zadesile. Sada sam napokon stala na noge, normalno radim, funkcioniram odlično. Naime, sad se pojavio problem koji me opet muči i hoće vratiti starom stanju. Mama mi je alkoholičar, eto, usudim se reći nakon dosta godina. Sada manje pije, svjesna je gdje je to dovelo. Obolila je prije par tjedana, ima 45 kg, slabo jede i ne izgleda dobro. Moj problem je što sam ja na antidepresivima i tabletama za smirenje, a jos sad i ovo. Znam da mi nitko ne moze pomoći da shvatim neke stvari, ali ja jednostavno ne mogu biti sretna ako nije i ona i tata. Osjećam se krivom svaki put kad se zabavim ili nasmijem. Osjećam da je gubim, i to me tišti. Želim joj pomoći da se oporavi, ali kako pomoći nekome tko to ne želi? Kako da počnem uživati u svom djetetu i mužu koji me trpi ovakvu kakva jesam...cvilidreta. Od terapije uzimam amyzol, helex i sulpirid. Znam da se moram obratiti svojoj psihijatrici, ali eto, javila sam se i vama. Unaprijed hvala.

Alkoholizam je bolest koja pogađa cijelu obitelj. Štoviše, alkoholizam ima utjecaja na svakoga tko je u kontaktu s alkoholičarom. Kao dijete alkoholičarke odrastali ste u okruženju razboljene obitelji. Ranjeni ste. Djeca alkoholičara razvijaju čitav niz vlastitih simptoma, koji ih progone kasnije u životu, iako sami nisu odgovorni za njihov nastanak, a niti mogu (niti su ikada mogli) utjecati na svoje roditelje da oni prestanu piti.

Djeca alkoholičara često preuzimaju krivnju i sram koji zapravo pripadaju onome koji pije. Boje se kritika, teško prepoznaju i cijene vlastite uspjehe, konstantno traže tuđe odobravanje i prihvaćanje, skloni su perfekcionizmu. Teško im je sačuvati svoje granice, odijeliti vlastitu odgovornost od tuđe, jer su navikli brinuti tuđe brige. Lakše im je brinuti o drugima nego o sebi i često imaju poteškoće u bliskim odnosima. Loše odnose teško napuštaju iz straha od samoće. Ne vjeruju vlastitim osjećajima i teško im je izražavati ih. Mogu postati ovisni o alkoholičaru, baš kao što je alkoholičar ovisan o alkoholu...

Iz vašeg pisma zaključujem da u velikoj mjeri odgovarate ovom profilu.

Vaša sreća ovisi o sreći vaših roditelja. Osjećate krivnju kada se smijete i zabavljate. Ako oni nisu dobro, ne smijete biti niti vi. Između vas i vaših roditelja ne postoje granice, a one su nužne za mentalno zdravlje i kvalitetan život. Prevelika vezanost glavni je uzrok vaše patnje.

Vjerujem da je i anoreksija koju ste pobijedili imala slične korijene. Mnogi ljudi smatraju da se, kada je anoreksija u pitanju, radi isključivo o izgledu, modnim dikatatima, mršavosti i socijalnom pritisku. Međutim, često se zapravo radi o odbijanju odrastanja, neprihvaćanju vlastite ženstvenosti. Od odraslih se žena očekuje da budu zrele, brižne, podržavajuće, jake, pouzdane, uspješne, senzualne, suosjećajne, ljubazne, razumne, i da i same postanu majke. Ogroman je to teret, a vi ste, živeći uz svoju majku, te zadatke lako mogli vidjeti kao neizvedive ili prebolne - ta vaša majka je očito pokleknula. Odrastanje znači i napuštanje obitelji, a kako to učiniti uz ovoliku količinu vezanosti? Anoreksija je povezana i sa stjecanjem kontrole - nad barem jednom stvari u životu (ako vam je već obitelj toliko kaotična). Odbijanje hrane može katkad biti i jedini način da barem nečemu u obitelji kažete "ne" i izrazite svoje istinske osjećaje. Gubljenje težine nekima je način da steknu barem malo samopoštovanja i osjećaja vlastite vrijednosti. Vjerojatno bi vam bilo potrebno više istraživanja i razumijevanja same sebe da sasvim precizno otkrijete ovu vezu, no prilično sam sigurna da postoji.

Bilo kako bilo, važno je istaknuti da ste pobijedili ovu strašnu bolest. Uočite svoj uspjeh, svoju snagu i potencijal za promjenu koji posjedujete.

Vaše je glavno pitanje kako da pomognete svojoj majci. A moja je inspiracija da vam napišem da napustite to pitanje. Vrijeme je da pomognete sebi.

Ako svojoj psihijatrici idete tek po lijekove, razmislite o tome da krenete na psihoterapiju - terapiju razgovorom. Desetominutni razgovor s psihijatrom jednom u dva mjeseca nije psihoterapija i ne može vam pomoći da jasnije sagledate sebe i svoj život. Jer potrebno je da osvijestite što vam se uistinu dogodilo u životu, da to pogledate tuđim očima, da mnoge stvari odtugujete i naučite prihvatiti. Da život svojih roditelja prepustite njima i počnete živjeti svoj. Da otkrijete svoje osjećaje i naučite se njima služiti. Da steknete vještinu koja će vam omogućiti da uvijek, u svakoj situaciji, nanovo izaberete svoj put, umjesto da živite po davno naučenim obrascima koji rijetko pogađaju cilj. Lijekovi vam mogu poboljšati raspoloženje ili anestezirati tjeskobu i bol, no ne mogu učiniti ništa od ovoga što sam nabrojala, i što vodi istinskom ozdravljenju. Bol koju osjećate nije nezdrava niti loša. Ona je tek primjerena onome što ste preživjeli i predstavlja signal da vam je potrebna pomoć u "krpanju" vlastite duše. I budete li samo otupljivali bol, a ne rješavali njezin uzrok, njoj neće preostati drugo nego da bude sve glasnija i glasnija. Jer o vašoj reakciji ovisi cijeli vaš život.