dobar danobrt za poslovno savjetovanje

Grize me savijest

« Kao roditelj sam promašaj

Da biste pomogli svojim dječacima, mislim da ćete najprije trebati pomoći sebi. Savršeni roditelji ne postoje. Možemo samo imati svijest o tome da smo nesavršeni i truditi se umanjiti štetu i vlastiti osjećaj krivnje tako što ćemo nešto konkretno poduzeti.

Imam 36 godina i samohrana sam majka dvojice dječaka u dobi od 12 godina. Imam problema sa svojom roditeljskom dosljednošću. Često nemam motivacije i roditeljstvo osjećam kao teret. S druge strane, imam grižnju savjesti i znam da sam kao roditelj promašaj. U svjetlu toga, imam velike motivacijske oscilacije, ali u zadnje vrijeme kao da sam upala u neki ponor. Ono što me sada najviše brine su socijalne vještine moje djece koje nisu na nivou za njihovu dob. Pokazuju nesigurnost u komunikaciji s vršnjacima, bježe, čak djeluju bahato, ali ja znam da je to samo obrambeni mehanizam. Ne gledaju ljude u oči pri komunikaciji. Čitajući razne knjige na tu temu otkrila sam da sam najvećim dijelom ja odgovorna za takvo ponašanje djece zbog nemara, ravnodušnosti i kaosa. Živimo sa bakom i djedom, u kući nema prevelikog reda, a ja sam to prihvatila iako nisam zadovoljna. S ocem nemaju nikakvog kontakta, rastala sam se kad su oni imali godinu dana. Moje pitanje je kako im pomoći. Bojim se da je kasno, već ih vidim kako se pretvaraju u mog mlađeg brata.

Najprije vam želim napisati nekoliko riječi koje se više tiču vas nego vaših dječaka, a zatim slijedi savjet dječje psihologinje Ive Zečević iz Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež u Zagrebu.

Evo kako ja shvaćam vašu situaciju. Ostali ste sami s blizancima u dobi od godine dana. Ne znam kako ste to izveli, kao djevojka od 24 godine, no ja vam se iskreno divim. U idućih ste se 11 godina zasigurno naradili i krajnje umorili. A sada tučete sebe po glavi, krivite se i kažnjavate, zbog svojih nedostataka, koje baš svaki roditelj ima. To vam sigurno ne dodaje niti energije niti motivacije. Kako bi bilo da, za promjenu, pokušate biti blagi prema sebi, opraštati si, popustiti? Dajte si malo kredita. Nemarne i ravnodušne majke ne čitaju knjige o odgoju djece! A da ste u nekim stvarima pogriješili ili mogli bolje – zasigurno jeste. To vrijedi za sve nas.

U psihoterapijskim krugovima kruži jedna priča kako je bračni par Resnick (poznati američki psihoterapeuti) svakom svom djetetu, odmah po rođenju, počeo uplaćivati štednju za psihoterapiju da bi si, kada odrastu, mogli priuštiti da netko neutralan popravi “štetu” koju će oni kao roditelji učiniti. Ova priča govori o tome da čak i najveći stručnjaci u poznavanju ljudskog funkcioniranja ne mogu biti savršeni roditelji. Mogu samo imati svijest o tome da su nesavršeni i truditi se umanjiti štetu i vlastiti osjećaj krivnje tako što će nešto konkretno poduzeti. Oni su to riješili štednjom, koja im je omogućila da opuštenije preuzmu roditeljsku ulogu i ne budu stalno u grču oko svojih postupaka.

Da biste pomogli svojim dječacima, mislim da ćete najprije trebati pomoći sebi.

U kući u kojoj živite nema, kažete, prevelikog reda. Kako bi bilo da pokušate uvesti red sebi? Da biste si uveli reda, najprije ća vam biti važno otkriti koji je vaš cilj. Razmislite o tome kakav život priželjkujete. Napustite razmišljanja o nepromjenjivoj prošlosti. Čemu težite u budućnosti? Vizualizirajte sliku svog idealnog života, čak i ako se on trenuno čini nemogućim. Važno je znati čemu stremite, imati viziju prema kojoj ćete se kretati.

Trenutno stojite na mjestu. Vaša motivacija znatno oscilira. To se često događa kada smo motivirani izvana, kada se trudimo nešto činiti zato što to tako u knjigama piše, ili smatramo da bi to tako trebalo. Odustanite od svega što vam se čini da morate. Puno se češće zapitajte se što želite i trebate. Kada budete radili na onome što želite, vaša motivacija će manje varirati.

Trenutno se prema sebi ponašate nemarno i ravnodušno, prihvaćate kaos u kući djeda i bake iako niste zadovoljni. Što možete učiniti da to promijenite? Kako možete bolje brinuti o sebi? Čega vam (sve) nedostaje? Tek kada nahranite sebe moći ćete nešto dati i drugima.

Ukoliko vam je ovakav savjet preapstraktan i ako ste nevješti u tome da dobro brinete o sebi (da budete dobro, a ne dobra!), savjetujem vam da potražite pomoć psihoterapeuta. On vam može pomoći da se vratite sebi, liječite svoje nesigurnosti i date si pravo na ono što vam pripada. Tada ćete se lakše nositi s velikim zahtjevima u svom životu, a i biti bolji model svojim dječacima.

Iva Zečević odgovara na vaše pitanje:

Za početak ću se osvrnuti na poantu koju ste vi iščitali iz knjiga, a to je da ste za nesigurnost dječaka u 12. godini života odgovorni vi zbog nemara, ravnodušnosti i kaosa. Puno više knjiga govori o normalnoj pojavi da se djeca u dobi od 12 godina počinju sramiti, povlačiti iz komunikacije, biti plaha ili prikrivati to bahatošću. A sve to, ne radi vas, nego radi razvojnog zadatka u kojem se trenutno nalaze, a to je «provjera» svih svojih sposobnosti pred vršnjacima. Drugim riječima, dječaci prelaze u period života kada im je važnije mišljenje prijatelja, a oni su iskreniji, zahtjevniji i okrutniji nego bake i djedovi ili čak roditelji. Sada oni trebaju «savršeno» igrati nogomet, «savršeno» se obući, reći «savršene» riječi i sve tako, sve jedan za drugim jaaako teški zadaci. I onda, kako padne koji gol i kako razredna nogometna ekipa bude ponosna na gol vašeg mališana, tako će njegova slika o sebi cvjetati. I sve je to potpuno normalan dio odrastanja. Mislim da roditeljski odgojni stilovi, samookrivljavanje roditelja, kućni (ne)red i dr. imaju malo veze s tim. Naprosto je došlo vrijeme da dječaci potraže odgovor na pitanje Koliko vrijedim? izvan kuće. Svi smo to prošli i svi se toga sjećamo, zar ne? Najbolje im možete pomoći tako da ih uključite u što više izvanškolskih aktivnosti, naravno, samo ako pokazuju interes, a kako bi uvježbavali socijalne vještine. Možete im pomoći i tako da puno razgovarate o hipotetskim problemskim situacijama (npr. Što bi ti napravio da te ekipa iz razreda nagovara da baciš kamen u prozor. I da se pritom baš trude, da ti govore tipa «Ajde, koji si ti papak. Ahaha, ne usudiš se, kad se svega bojiš...») I onda pomognite dječacima smišljavanjem što sve mogu reći u toj situaciji.... Možete i kroz igranje uloga. Neka oni za početak budu «zločesti» prijatelji, a vi glumite njih pa ih tako podučite što da kažu i kako da se postave. To nije laka vježba. Kasnije zamijenite uloge. Ili npr. vježbajte situaciju: kako pozvati prijatelja da dođe gledati TV (ili već nešto što vam oni samo predlože). I još nešto, pretpostavljam da su dječaci blizanci, pa ako je tako, bilo bi dobro i da se oni međusobno malo separiraju u slobodnim aktivnostima, društvima i sl. (osobito ako idu u isti razred) jer blizanci često imaju «svoj svijet» i malo teže se snalaze s drugima jer su uglavnom usmjereni jedan na drugog, a puno poticajnije bilo bi da imaju i drugih kontakata, jer ovako često dijele doživljaje. Npr. jedan se boji odgovaranja pa i drugi vjeruje da je to strašno, a neki drugi prijatelj bi mu možda na to samo rekao: «Pih, ma kakav strah od odgovaranja, bezveze, pa ak dobiješ jedinicu naučiš i ispraviš, ne treba te bit «trta». I eto novog pogleda na stvari.