dobar danobrt za poslovno savjetovanje

Kako da joj ponovo vjerujemo?

« Kćer nam je lagala da polaže ispite

Roditeljstvo je težak životni zadatak. Pronalazak ravnoteže između podržavanja/voljenja/opraštanja i poučavanja (pomoću dosljednosti i posljedica) nije jednostavna stvar.

Majka sam odrasle kćerke, studenta treće godine prestižnog državnog fakulteta u glavnom gradu. Jedino je taj faks željela upisati i nije bilo alternative. Prva godina išla je lako. Druga ne baš tako, ali je ispunila uvjet za treću, koju je obnovila. Upozorila sam je da su troškovi školovanja veliki, da su nas ozbiljno iscrpili i da bi bilo dobro da ili nastavi da polaže ispite (pošto se našla u velikom zaostatku) ili će podrška izostati. I izgledalo je da je ponovo sve u redu. Slala mi je poruke o položenim ispitima, dobivenim ocjenama sa uzvicima oduševljenja (jeej). Ja sam ih sve sačuvala, kao svaka sretna majka slala novac i sve drugo da joj omogućim što bezbrižnije studiranje, jer ja sam se napatila. Kad je bilo vrijeme da upiše četvrtu godinu počelo se komplicirati. Ja sam počela sumnjati i onda sam počela otkrivati laž. Za zadnje dvije godine položila je samo jedan ispit, a ostalo joj je ukupno 18. Napravila je dupli indeks u koji je upisala sve te izmišljene ocjene. Ništa nije priznala sama dok sve nisam sama otkrila. A onda se žestoko okomila na nas, roditelje koji smo se svega odricali da bi njoj omogućili studiranje faksa koji je željela i u gradu koji je sama odabrala. Izgovor je bio da se plašila mene. A poruke su išle cijele dvije godine. Za sve to vrijeme, jednom mjesečno dolazila je kući, gledala me u lice, uzimala novac i pune torbe. Usput čitala je razne knjige, i proširivala znanja iz struke, politike, ekonomije. Priključila se grupici ekstremnih ljevičara, i učestvovala u protestima vezanim za školarine, sindikate i slične stvari. Prestala je spominjati kolege a počela pričati o drugovima.Bila je oduševljena. Kad je došlo vrijeme suočavanja sa istinom nastao je pakao. Optužila je nas, a naročito mene za sve što jesmo i što nismo ućinili. Vrijeđala nas je plašila svim i svačim, izgledala potpuno promjenjena ličnost. Nismo mogli prepoznati vlastito dijete. Plakali smo, ridali, htjeli smo joj pomoći,molili je da nam kaže sve. Ali osim finansijski nismo znali kako. A njoj je izgleda jedino to i trebalo. Prviše je željela nastaviti i završiti faks, a premalo je stvarno radila na tome.Rekla je da joj ne trebamo nikad više, da će se zaposliti i raditi i studirati i da će ga završiti. Ponudili smo joj pomoć, pod uslovom da se suoči sa problemom,a ona je obećala da će sve promjeniti i da više neće lagati.Sa jezom se sjećam te promjenjene ličnosti i iznova čitam poruke koje mi je dvije godine slala i gledala me u oči, lažnog indeksa i strepim od vremena koje dolazi.Rekla ja da ne laže nikoga osim nas, i da ima sasvim normalne prijatelje. Posumnjali smo na sve, narkotike, ovisnost, uticaj \"drugova\". Inače je po karakteru buntovna, ne trpi nikakav autoritet, pravila, krtikuje institucije, univerzitet, zalaže se za univerzalne vrijednosti, izjašnjava se kao komunista.Kako ponovo da joj vjerujemo. Kako joj pomoći da stekne zanimanje koje očigledno i dalje želi? Ima kapaciteta ali ga troši na druge neformalne vidove obrazovanja. Jeli normalno tako lagati, a htjeti postati akademski građanin koji će sutra pomagati ljudima baš u toj i sličnim oblastima. Imam osjećaj da sve naučeno zloupotrebaljava, kao da radi eksperimente, ili manipuliše stečenim znanjem, a zamorčići su njeni roditelji. Sve što kaže, uzimam s rezervom,nisam u stanju da radim, silno se plašim da smo još jednom obnovom godine samo odgodili suočavanje s problemom. Imam osjećaj da ću poludjeti.

Zašto ljudi lažu? Najčešće zato da bi izbjegli neprilike. Procjenjuju da je istina preteška i da bi ih skupo stajala. Žele izbjeći posljedice. Vi ste svojoj kćeri zaprijetili da će vaša podrška izostati ukoliko ne bude polagala ispite. Čini se da vas je shvatila ozbiljno. Čini se da nije željela ostati bez vaše podrške. I to ju je učinilo spremnom na sve - čak i na ovako veliku prijevaru.

Doduše, vaša je prijetnja nije osposobila da spremi ispite. Ne znam gdje je zapelo. A ne znate niti vi. Ne znamo koji joj je oblik pomoći potreban da bi mogla uspješno završiti fakultet. Možda si može pomoći jedino sama.

Vjerujem da od svoje kćeri niste takvo što očekivali. Vjerujem da vas je njezina reakcija kada ste je razotkrili iznenadila. Mene, međutim, nije. Ona zna da je pogriješila. A napad je najbolja obrana, kažu u narodu. Pogotovo kada se radi o buntovnicima koji zahtijevaju svoja prava, a ne poštuju pravila niti preuzimaju odgovornost za vlastiti život.

Roditeljstvo je težak životni zadatak. Pronalazak ravnoteže između podržavanja/voljenja/opraštanja i poučavanja (pomoću dosljednosti i posljedica) nije jednostavna stvar.

Odlučili ste dati joj još jednu priliku. Ako ste tako već odlučili, iscrpljujuće je i destruktivno vraćati se na "ono što je bilo". Na vama je sada da čekate i da se nadate najboljem. A kada saznate na koji je način vašu novu šansu iskoristila - postupite dosljedno sebi.

Nije potrebno da joj vjerujete, ona to povjerenje tek treba zaslužiti. Budete li vršili pritisak, kontrolirali i očekivali instant rezultate - opet ćete je dovesti u priliku da vam laže. Bolje bi bilo da je oslobodite i opažate što će s tom slobodom učiniti. Pustite je da odraste. Nemojte je savjetovati niti nuditi pomoć. Čekajte da je ona zatraži, a onda budite velikodušni.

Kao što ste i sami rekli, majka ste odrasle kćeri. Odrasli ljudi imaju pravo sa svojim životom učiniti što ih je volja. Imaju ga pravo čak i upropastiti. A povremena brljanja, frustracije i loši rezultati čak su i nužni da bismo nešto naučili, ojačali, preuzeli odgovornost. Trenutak u kojem je ona prijetila da će se zaposliti i studirati u tom smislu ne zvuči nimalo loše. To bi je iskustvo zasigurno iz buntovne djevojčice pretvorilo u odraslu, samostalnu i kompetentnu ženu. No čini se kao da vi ne vjerujete da je to ona u stanju. Vi biste joj pomagali.

Možda ste joj svojom odlukom odgodili da lupi glavom u zid, a možda ste to i spriječili. Ovaj ste joj put dali lekciju iz ljubavi, podržavanja i opraštanja. Propustili ste onu o posljedicama. Ne možete sve. Barem ne odjednom. U prilog vašoj odluci ide ona da svatko zaslužuje drugu priliku, i da će za "lekciju" biti vremena ako je ona ponovo propusti. No ovaj put postavite jasna pravila. Vaša je odgovornost uzeti svoj život u svoje ruke i donijeti odluku s kojom ćete moći mirno živjeti, ne zamjerajući nikome.

Odlučite i o tome jeste li svoju kćer spremni i dalje voljeti i biti njezina majka u pravom smislu riječi i ako ona uopće ne završi fakultet? I ako sve što ste do sada uložili ispadne propala investicija? Ako je uspješno studiranje uvjet da ostanete na njenoj strani, možda ona naprosto čini sve da vas zadrži. Spremna je čak i besramno lagati, samo da vas ne izgubi.

Možete joj pokušati objasniti da je nećete prestati voljeti, ma što se dogodilo. Možda se čak ne morate niti ljutiti. Ali jasno joj recite da ćete ipak ukinuti financijsku podršku jer si ne možete priuštiti da rasipate novac na besprespektivne projekte. Na njoj je da dokaže da je "projekt" isplativ. Neka to bude jasna nagodba u startu. Bez ljutnje i zamjeranja na kraju.

Izdržite još ovu godinu, umirite se i čekajte. Na kraju ćete zbrajati i odlučivati. Nije nužno da put bude pravocrtan da bismo stigli do cilja. No kakav god put bio, i kako god završio, čini mi se vrednijim od svega zadržati suputnike koje volimo.