dobar danobrt za poslovno savjetovanje

Ima li nešto loše u tome?

« Zatvoren sam, pa što?

Ekstraverzija i introverzija osobine su ličnosti koje nemaju (ili ne bi smjele imati) vrijednosnu komponentu. Na žalost, sve se češće nailazi na stav da je ekstroverzija nešto dobro i poželjno, a introverzija neka vrsta nedostatka. To nije točno. Problem je, međutim, ako patite.

Ima li što lošega u potpunosti se zatvoriti u sebe? Naime cijeloga sam života bio ekstremno introvertirana osoba sklon stanjima promišljanja i kontemplacije. Mislim da sam prirodno okrenut prema unutra. Psihijatri kažu da sam se krivo razvijao te da iz mene izlazi premalo "topline" što me udaljava od ljudi. Osobno, nemam problem sa time. Odmak od stvarnosti za mene je oduvjek predstavljao način života. S godinama sam se pretvorio gotovo u robota. Meni odgovaraju takva odmaknuta, "hladna" stanja svijesti. Svi moji pokušaji otvaranja završavali su na rubu incidentna. Vjerujem da to ima veze sa odrastanjem. Znam da mozak ima goleme sposobnosti učenja. Kako moderna psihijatrija gleda na takve oblike ličnosti. Ja nisam klinički depresivna osoba. Meni se čini da sam jednostavno takav. Što vi mislite o tome?

Ekstraverzija i introverzija osobine su ličnosti koje nemaju (ili ne bi smjele imati) vrijednosnu komponentu. Neki su ljudi otvoreniji, više uživaju biti okruženi ljudima, vole biti u centru pažnje, dok drugima bolje odgovara osama i bavljenje aktivnostima koje ne uključuju druge ljude. Na žalost, sve se češće nailazi na stav da je ekstroverzija nešto dobro i poželjno, a introverzija neka vrsta nedostatka. To nije točno.

Katkad se introverzija miješa sa (ili može nalikovati na) sram, strah od ljudi ili osjećaj manje vrijednosti - jer i oni dovode do socijalnog povlačenja. Međutim, kod introverata se naprosto radi o preferenciji drugih vrsta aktivnosti više vole aktivnosti koje se odvijaju u osami od onih koje uključuju velik broj ljudi.

Dok ekstraverti uglavnom traže užitke i zadovoljenje svojih potreba izvan sebe, introverti ih traže unutar sebe. U tom smislu introverzija može biti prava blagodat, pogotovo kada okolina nije pretjerano bogata ili darežljiva.

Studije blizanaca potvrdile su da introverzija i ekstraverzija imaju genetsku komponentu. No, dakako, naša životna iskustva također utječu na to kakvi ćemo postati. Kroz svoje odrastanje mi ćemo, u svojoj okolini, steći iskustvo o tome na koji način naše potrebe najlakše bivaju zadovoljene.

Evo jednog pojednostavljenog primjera. Zamislite bebu kojoj, svaki put kada zaplače, netko priskače u pomoć i pomaže da dobije ono što želi, bila to bočica ili zagrljaj. A zamislite sada drugu bebu, čije izražavanje potreba drugima predstavlja problem. Ignoriraju je. Mršte se. Viču ili čak kažnjavaju. Koja će od tih beba lakše naučiti osloniti se na okolinu? Koja će vjerovati da je svijet dobro mjesto, a da su kontakti s ljudima užitak?

Svi smo se mi "zadanim okolnostima" prilagodili najbolje što smo znali i umjeli. Rodili smo se s određenim temperamentom, pristigli smo u određenu okolinu, i tada smo, najbolje što smo mogli, osigurali sebi da u toj okolini preživimo. Neki su se povlačenjem u sebe spasili.

Ono što, međutim, može postati problem, je činjenica da smo napravljeni tako da nam je nužno potrebna neka izmjena tvari sa svijetom. Nismo potpuno samodostatni. Uzmimo najbanalniji primjer: potreban nam je zrak, voda, hrana. Ne možemo je generirati iznutra. Isto tako, potrebna nam je ljubav, poštovanje, nježnost. Neke stvari možemo pružiti sami sebi, a neke ipak ne možemo.

Ono što je važno znati je da se vi osjećate dobro. Niste depresivni, odgovara vam "hladno stanje svijesti", promišljanje, kontemplacija. To je u redu.

Problem je ako patite.
Ako vam krajnja introverzija počinje ometati da ispunite važne potrebe (npr. da dobijete posao, komunicirate s kolegama, pronađete djevojku, iznajmite stan).
Ako niste u stanju sudjelovati ni u kakvim aktivnostima koje uključuju druge ljude (a ponekad to nije moguće izbjeći).
Ako u kontaktu s drugima osjećate tjeskobu, sram, strah ili bezvrijednost.
Ako izbjegavate ljude i to vas dovodi u neprilike.
Ako vam se ne sviđa biti robot.
Ako "biti robot" znači trošiti ogomnu energiju da potisnete emocije koje ustvari ipak osjećate.
Ako ste stalno umorni, ili razvijate neke tjelesne simptome kojima se ne može pronaći tjelesni uzrok.
Ili ako biste naprosto željeli biti malo otvoreniji.
Tada bi vrijedilo pokušati nešto novo.

Vaši su pokušaju otvaranja do sada završavali na rubu incidenta. Nespretni ste. Ne znate kako se to radi. Potrebno vam je vježbe. I to jesu vještine koje se mogu uvježbavati.

Ponekad nas životne okolnosti prisile da postanemo takvi kakvi jesmo, iako nas priroda nije takvima zamislila. Tada smo u sukobu sa samim sobom. Ponekad predugo ostajemo isti i nakon što su nam se životne okolnosti značajno promijenile. Naša stara "prilagodba" više ne drži vodu. Postaje "neprilagođeno ponašanje". Tu psihoterapeut može biti od velike pomoći.

Međutim, ako vam se čini da ste jednostavno takvi, ako ste zadovoljni i sretni, ako vam ničega ne nedostaje - zaboravite na psihoterapiju. Volite sebe i uživajte.