dobar danobrt za poslovno savjetovanje

Moje mame više nema

« Tugovanje

Važno je znati da nema jednog ispravnog ili normalnog načina tugovanja. Svatko to čini na svoj način. Nema čak niti normalnog perioda tugovanja. Svakome treba koliko mu treba.

U potrazi za boljim razumijevanjem situacije u kojoj sam posljednje vrijeme i trenutno, naišla sam na stranicu Gestalt društva i potom i na Vašu web stranicu. Zbilja je odlična, sadržaji su za pohvalu, no na žalost nisam pronašla neki Vaš odgovor na pitanje korisnika o procesu tugovanja i/ili (samo)pomoći u toj situaciji. Moj "problem" je vezan za nedavnu smrt moje majke, odnosno moje vlastito snalaženje u toj situaciji. O tome imam dosta pitanja, i za sebe a možda i za psihologa, pa bi me zanimalo bavite li se i takvom tematikom u psihoterapijama. Konkretnije, "slaganje kockica" nakon prošlog teškog razdoblja i sadašnjica, kada moje mame više nema, je ono na što mislim.

Malo je tako važnih i intenzivnih odnosa u životu kao što je naš odnos s majkom. Vjerojatno je blizu istini da se taj odnos ne može usporediti niti zamijeniti s ijednim drugim. Mama je mama. Odnosi s majkama znaju biti vrlo šaroliki, od čarobnih do mučnih, no kada izgubimo majku, gotovo uvijek se radi o velikom gubitku. Čak i kada je odnos s majkom bio vrlo loš, gubimo - jer nestaje svaka nada da ćemo jednom ipak uspostaviti odnos kakav smo priželjkivali.

A gubitke treba tugovati.

Maknite mi ovu bol

Ljudi se često javljaju psihologu želeći izbjeći teške osjećaje. Nadaju se da terapeut ima neko čarobno rješenje kako umanjiti bol, izbjeći je ili preskočiti. Na žalost, bol ne prolazi brže ako je ignoriramo. Upravo suprotno. Rane moraju zacijeliti. Treba im dati prostora i vremena za njegu. A to ne možemo učiniti ako okrećemo glavu na drugu stranu. Zato vam psihoterapeut neće pomoći da izbjegnete bol, ali vas može poučiti kako da se njome bavite.

Što je normalno?

Važno je znati da nema jednog ispravnog ili normalnog načina tugovanja. Svatko to čini na svoj način. Nema čak niti normalnog perioda tugovanja. Svakome treba koliko mu treba.

Možete očekivati pojavljivanje raznih teških osjećaja - tuge, šoka, nevjerice, straha ili ljutnje. Njihov intenzitet može biti preplavljujući i zastrašujući, ali i dalje su tek normalna reakcija na gubitak.

Neposredno nakon gubitka ljudi obično imaju poteškoća s prihvaćanjem onoga što im se dogodilo. Mogu osjećati tupost, prazninu, čežnju, očaj. Mogu često plakati ili se osjećati emocionalno nestabilno. Ponekad će žaliti za nečim što su učinili ili propustili učiniti. Ponekad će kriviti sebe zbog svojih osjećaja (npr. ako netko osjeća olakšanje nakon smrti osobe koja se dugo mučila s teškom bolesti). Neki ljudi osjećaju krivnju što nisu nekako spriječili smrt, pa čak i kad se ništa više nije moglo učiniti.

Ljutnja je također uobičajena emocija. Čak i kada gubitak nije ničija krivnja, osoba ima potrebu nekoga okriviti za nepravdu koja joj se dogodila - sebe, Boga, liječnike, pa čak i osobu koja je umrla i tako ih napustila.

Osim toga, gubitak može pokrenuti različite strahove - nesigurnost, anksioznost, osjećaj bespomoćnosti, pa čak i napade panike. Česta je i zabrinutost oko vlastite smrtnosti ili nastavljanja svog života bez voljene osobe.

U redu je i da imate trenutke veselja, radosti i smijeha. U procesu tugovanja bit će i boljih i lošijih perioda. Nemojte očekivati da će se tuga ravnomjerno smanjivati s vremenom. Ponekad će se i nakon dužeg mirnog perioda opet pojaviti u velikom intenzitetu (pogotovo oko praznika, godišnjica i sl.), ali to ne znači da se ne oporavljate.

Mogu se pojaviti i neki fizički simptomi, kao što je umor, mučnina, smanjen imunitet, dobivanje ili gubljenje na težini, bolovi ili nesanica.

Možda ćete od okoline čuti da sada trebate biti jaki. Ignorirajte taj dobronamjeran savjet. Pokazivanje teških osjećaja nije znak slabosti. Tuga, strah ili usamljenost prikladna su reakcija na ovo što vam se dogodilo. Suze su lijek. A ako ne možete plakati - opet dobro. To ne znači da vam nije teško. Iako je plakanje uobičajena reakcija na tugu, nije jedina. Kao što volimo na različite načine, tako i tugujemo na različite načine. To ovisi o našim osobinama, životnom iskustvu, vjeri, uvjerenjima, načinu na koji smo nekoga izgubili… stotine je raznih faktora. Ono što je svima zajedničko - da bismo zacijelili, potrebno nam je vrijeme. Ne požurujte se. Važno je da budete strpljivi i nježni prema sebi.

Kako si pomoći?

Podrška drugih ljudi zasigurno je najvažniji i najbolji lijek za tugu.

Čak i ako niste navikli dijeliti s drugim ljudima svoje osjećaje, bilo bi važno da to sada učinite. Teret tugovanja bit će manji ako dozvolite nekome da ponese dio za vas. Važno je da ne tugujete u samoći.

Naravno da ćete imati i trenutke kada se želite osamiti, i to je u redu, ali nemojte to učiniti pravilom. Sada je vrijeme da se okrenete ljudima kojima je stalo do vas, vašim prijateljima, obitelji. Ako vam netko nudi pomoć - prihvatite je. Još bolje - recite im kako vam mogu pomoći. Poučite ih kako da razgovaraju s vama, što volite čuti, što ne volite. Ponekad ćete ih zatražiti tek zagrljaj i čim manje riječi.

Ako ste vjernik, prigrlite utjehu koju pruža vjera. Utješite se duhovnim aktivnostima koje za vas imaju smisla - molitvom, meditacijom ili odlaskom u crkvu. Ako je ovaj gubitak poljuljao vašu vjeru u Boga, razgovarajte sa svećenikom ili drugim ljudima u vašoj zajednici. Potražite druge ljude koji su proživjeli slične gubitke. Dijeljenje iskustava može vam pomoći da se ne osjećate toliko usamljeno. A ako vam se i nakon svega bude činilo da je bol koju osjećate prevelika, potražite pomoć psihoterapeuta. Terapeut vam može pomoći da prođete kroz neke teške osjećaje i uklonite eventualne prepreke koje vam otežavaju proces tugovanja.

Osim podrške drugih ljudi, bit će vam potrebna i vlastita podrška samoj sebi. Od iznimne je važnosti da se sada dobro brinete o sebi - od toga da dovoljno spavate i kvalitetno se hranite, do toga da zastupate sebe pred drugima - i npr. ne dozvolite nikome da vam govori kako biste se trebali ponašati ili osjećati.

Nemojte bježati od sebe i svoje tuge - radije joj se posvetite. Osjećajte svoje osjećaje, pišite i razgovarajte o njima, izrazite ih na kreativan način. Možete pisati dnevnik o svojim osjećajima. Možete mami napisati pismo. Možete napraviti spomenar posvećen njoj, s fotografijama, sjećanjima, važnim datumima - nešto što će slaviti njezin život. Nemojte se "otupljivati" uz pomoć droge ili alkohola. Radije vježbajte. Tijelo i duh su povezani. Ako se budete dobro fizički osjećali, osjećat ćete se bolje i psihički.

Ne osuđujte se zbog svojih osjećaja. Ne zaustavljajte ih. Pustite ih da odžive svoje život i oteku.

S vremenom će se bol smanjiti, a ljubav koju ste osjećali za vašu mamu i ona za vas pratit će vas zauvijek.